Sergej Nječajev

Revolucionarni katekizam

Prvo izdanje: 1869.
Hrvatskosrpsko izdanje: Mihail Bakunjin, Država i sloboda (str. 344-349), Globus, Zagreb, 1979.
Preveo: Miljenko Mayer

Zadaci revolucionara prema samome sebi

I - Revolucionar je čovjek koji je svoj život u cijelosti žrtvovao. On nema ni osobnih poslova ili interesa, ni osjećaja, ni sklonosti, ni vlasništva, on nema čak ni imena. Cijelo njegovo biće obuzeto je jednim jedinim isključivim interesom, jednom jedinom mišlju, jednom jedinom strašću: Revolucijom.

II - U najiskonskijoj dubini svoga bića - i to ne samo riječima već i djelima - on je raskinuo svaku vezu s gradanskim poretkom i s cjelokupnošću civiliziranoga svijeta, kao i sa zakonima, tradicijama, moralom i običajima koji u tom društvu postoje. On je nepomirljivi neprijatelj toga društva, a ako uza sve to i dalje u njemu živi, to čini jedino s ciljem da ga što temeljitije uništi.

III - Revolucionar prezire svaku teoriju; on se odriče postojeće znanosti i prepušta je budućim generacijama. On poznaje samo jednu znanost: znanost destrukcije. Destrukcija i samo destrukcija - to je jedini cilj zbog kojega on proučava mehaniku, fiziku, kemiju i, u slučaju potrebe, medicinu. U tom istom cilju on se danju i noću predaje izučavanju životnih znanja: proučava ljude, njihove karaktere i medusobne odnose, te uvjete koji na svim područjima odreduju postojeći društveni poredak. Cilj je uvijek isti: što brže i što temeljitije uništiti to ruglo i sramotu koje se zove svjetski poredak.

IV - Revolucionar prezire javno mnijenje. Prema postojećem društvenom moralu i prema njegovim normama gaji isključivo mržnju. Za njega je moralno sve što pridonosi trijumfu Revolucije, a nemoralno i kriminalno sve što taj trijumf sprečava.

V - Revolucionar je čovjek koji je svoj život u cijelosti žrtvovao i koji prema tome više ne raspolaže samim sobom. On ne smije imati nikakvih obzira prema državi i kultiviranoj društvenoj klasi, a isto tako ni sam ne smije više od njih očekivati nikakve obzire. Izmedu njega i društva vodi se borba na život i smrt. Bilo da je otvorena ili prikrivena, ta je borba bez predaha i bez milosti. Zbog toga revolucionar mora biti spreman da izdrži sve moguće torture.

VI - Revolucionar je grub prema samome sebi, a takav mora biti i prema ostalima. Sve simpatije i svi osjećaji koji bi ga mogli smekšati, a kojih su izvori u obitelji, prijateljstvu, ljubavi ili zahvalnosti, moraju u njemu biti zatomljeni i zamijenjeni jednom jedinom hladnom strašću - strašću prema revolucionarnom djelu. Za njega otada postoji samo jedan užitak, jedna utjeha, jedna nagrada, jedna satisfakcija: uspjeh Revolucije. On i danju i noću mora imati na umu samo jednu misao i jedan cilj: nemilosrdnu destrukciju. Radeći hladnokrvno i bez prestanka na ostvarenju toga cilja, on mora biti spreman da umre, no isto tako i da vlastitim rukama ubije sve one koji se suprostavljaju ostvarenju tog cilja.

VII - Priroda pravoga revolucionara isključuje svaku vrst romantičnosti, senzibilnosti, zanosa ili oduševljenja. Ona isto tako isključuje svaki osjećaj osobne mržnje ili osvete. Revolucionarna strast, koja je revolucionaru postala stalnom i svakodnevnom navikom, treba se ujediniti s hladnim proračunom. Na svakom mjestu i u svako doba revolucionar se mora pokoravati zahtjevima općih interesa Revolucije, a ne svojim osobnim porivima i osjećajima.

Zadaci revolucionara prema drugovima

VIII - Revolucionar može gajiti prijateljstvo i naklonost samo prema onome koji je svojim djelima pokazao da je takoder sluga Revolucije. Prijateljstvo, privrženost i zahvalnost prema nekom drugu mjere se isključivo stupnjem njegove korisnosti u praktičnom radu na ostvarivanju rušilačke revolucije.

IX - Izlišno je govoriti o solidarnosti medu revolucionarima: ta upravo na njoj počiva cjelokupna snaga revolucionarnog rada. Drugovi koji su dosegli isti stupanj revolucionarne svijesti i revolucionarne strasti moraju, koliko je god moguće, o važnim pitanjima voditi zajedničke diskusije i donositi jednoglasne odluke. No kad je riječ o provedbi odluka u djelo, svaki revolucionar mora računati prvenstveno na sebe sama. Ako je, npr., potrebno izvršiti odredeni niz destruktivnih akcija, svaki od drugova mora djelovati na vlastiti rizik i odgovornost te ne smije zahtijevati pomoć od drugih, osim ako je to apsolutno neophodno za uspjeh akcije.

X - Svaki revolucionarni aktivist mora imati na raspolaganju nekoliko revolucionara drugoga ili trećeg reda, tj. onih drugova koji još nisu posve upućeni. Njih mora smatrati dijelom zajedničkog kapitala koji mu je stavljen na raspolaganje. Tim svojim dijelom kapitala mora upravljati ekonomično da bi iz njega izvukao maksimum koristi. I sama sebe mora smatrati kapitalom namijenjenim trijumfu revolucije, no sobom kao kapitalom ne može raspolagati sam, već samo uz suglasnost svih potpuno upućenih drugova.

XI - Kad god se neki od drugova nade u opasnosti, postavlja se pitanje treba li ga spasiti ili ne. Da bi donio odgovarajuću odluku, revolucionar se ne smije rukovoditi svojini osobnim osjećajima, već isključivo potrebama revolucionarne aktivnosti. Stoga on u takvom slučaju treba na jednu stranu vage staviti korisnost svoga druga, a na drugu utrošak revolucionarnih snaga potreban za njegovo spašavanje, te zatim djelovati u onom smjeru u kojem vaga preteže.

Zadaci revolucionara prema društvu

XII - Novi član može biti primljen u Društvo isključivo jednoglasnom odlukom, i to tek nakon što se dokazao djelima, a ne riječima.

XIII - U svijet države, u svijet klasa, u taj svijet koji sebi utvara da je civiliziran, u taj svijet revolucionar ulazi i u njemu živi jedino zbog toga što je uvjeren u njegovu skorašnju i posvemašnju destrukciju. On nije revolucionar ukoliko ga još išta veže uz taj svijet. Stoga se ne smije ustručavati da, ako dode do takva slučaja, raskine vezu koja ga s tim dotrajalim svijetom spaja ili da uništi neku instituciju ili neku osobu koje tom svijetu pripadaju. Revolucionar mora jednako mrziti sve i svakoga. Najgore je po njega ako u tom svijetu još ima rodbinskih, prijateljskih ili ljubavnih veza: ako takve veze mogu zaustaviti njegovu ruku, onda on nije revolucionar.

XIV - Revolucionar može i mora često živjeti u krilu društva, s ciljem da pridonese njegovoj nemilosrdnoj destrukciji. U tom slučaju nužno je da stvori o sebi takvu sliku koja će biti potpuno drugačija od onoga što on u stvari jest. Revolucionar mora svugdje imati osiguran pristup: u visoko društvo, u srednju klasu, u trgovački stalež, u kler, u plemstvo, u svijet činovnika, oficira, pisaca, u tajnu policiju, sve do carske palače.

XV - Cijelo to sramotno društvo dijeli se na nekoliko kategorija. Prva kategorija obuhvaća one koje treba odmah i bez odlaganja ukloniti. Drugovi će sastaviti popise tih osudenika i poredat će ih prema stupnju njihove zločinačke djelatnosti i prema potrebama revolucionarnog zadatka, tako da će oni prvi s popisa biti likvidirani prije ostalih.

XVI - Sastavljanje popisa i odredivanje kategorija ne smije ovisiti o podlosti karaktera ovog ili onog pojedinca, ni o mržnji koju prema dotičnom pojedincu osjećaju članovi organizacije ili narod. Podlost karaktera i mržnja koju takav podao karakter izaziva mogu čak u stanovitoj mjeri biti korisni da potaknu narod na pobunu. Treba jedino voditi računa o stupnju korisnosti koji bi za revolucionarne ciljeve predstavljala smrt ove ili one osobe. U prvom redu treba smaknuti one pojedince koji su za revolucionarnu organizaciju najopasniji i one čija bi okrutna i iznenadna smrt bila najpogodnija da zastraši vlast i pokoleba njezinu snagu, lišavajući je istodobno njenih najenergičnijih i najinteligentnijih pomagača.

XVII - Druga kategorija obuhvaća one koje ćemo privremeno ostaviti na životu, a kojih će djelovanje izazvati u narodu bijes i neminovnu pobunu.

XVIII - Trećoj kategoriji pripadaju mnogobrojne divlje zvijeri na visokim položajima, individue koje se ne ističu ni inteligencijom ni energijom, no koje zahvaljujući svojem položaju posjeduju bogatstva, veze, utjecaj i moć. Njih treba iskorištavati svim mogućim sredstvima, uhvatiti ih u naše mreže, lišiti ih prisebnosti duha, prodrijeti u srž njihovih prljavih tajni i time ih pretvoriti u naše robove. Na taj će način njihova moć, njihove veze, njihov utjecaj i njihovo bogatstvo postati naša neiscrpna riznica i dragocjena pomoć u mnogobrojnim akcijama.

XIX - Četvrta kategorija se sastoji od državnih častoljubaca i liberala svih boja. Sa njima se može konspirirati po njihovom programu, praveći se kao da slijepo ideš za njima, a medutim, treba ih uzimati u ruke, prodrijeti u sve njihove tajne, iskompromitirati ih do kraja, tako da im je povratak nemoguć, i njihovim rukama unositi smutnju u državu.

XX - Peta kategorija obuhvaća doktrinarce, zavjerenike, revolucionare, jednom riječju sve one što brbljaju po sjednicama ili piskaraju po listovima. Takve treba neprestano tjerati i poticati na praktične i opasne akcije. Rezultat toga bit će nestanak većine od njih, a ostat će oni koji se budu pokazali istinskim revolucionarima.

XXI - Šesta kategorija ima izuzetnu važnost: njoj pripadaju žene. Žene valja podijeliti u tri grupe. Prva grupa obuhvaća površne žene, žene bez duha i bez srca. Njima se treba služiti na isti način kao i muškarcima iz treće i četvrte kategorije. U drugu grupu svrstat ćemo žene koje su inteligentne i strastvene, spremne da se žrtvuju, no koje još nisu u našim redovima jer još nisu dosegle razinu praktične i nedeklamatorne revolucionarne inteligencije. Njima se treba koristiti onako kao i muškarcima iz pete kategorije. Naposljetku, u treću grupu dolaze žene koje su potpuno s nama, dakle one koje su dokraja upućene i koje su u cjelini prihvatile naš program. Njih moramo smatrati svojim najdragocjenijim blagom i njihova je pomoć neophodna za sve naše akcije.

Zadaci Udruženja prema narodu

XXII - Udruženje ima jedan jedini cilj: ostvariti potpunu emancipaciju i sreću naroda, tj. onog dijela čovječanstva koji je primoran na težak fizički rad. No budući da je uvjereno da se emancipacija i sreća naroda mogu postići jedino narodnom revolucijom koja će uništiti čitavo društvo, Udruženje će upotrijebiti sve svoje snage da još više uveća i umnoži zla i patnje, s ciljem da narod napokon izgubi strpljenje i krene u masovnu pobunu.

XXIII - Pod nazivom "narodna revolucija" naše Udruženje ni u kojem slučaju ne podrazumijeva pokret klasičnog zapadnoevropskog tipa koji ne dira ni u vlasništvo ni u društveni poredak ispoljen kroz tobožnju civilizaciju i tobožnu moralnost, pokret koji se dosad ograničavao na zamjenjivanje jednog političkog sustava drugim i na osnivanje takozvane Revolucionarne države. Spas narodu, medutim, može donijeti samo takva revolucija koja će nepovratno odbaciti svaku pomisao na državu i koja će u Rusiji od vrha do dna razrušiti sve tradicije, institucije i društvene klase nastale u državi.

XXIV - Da bi se taj cilj postigao, Udruženje ne namjerava ni u kojem slučaju nametati narodu neku organizaciju koja bi dolazila odozgo. Buduća organizacija proizaći će bez sumnje iz narodnog pokreta i narodnog života, no to će biti posao kasnijih generacija. Naš je jedini zadatak destrukcija. Strahovita, totalna, nemilosrdna i sveopća destrukcija.

XXV - Stoga je potrebno da se, uz istodobno približavanje narodu, povežemo prije svega s onim elementima narodnog života koji su se od samog osnutka moskovske države neprestano borili protiv svih izravnih i neizravnih pomagača države, tj. protiv plemstva, birokracije, klera, krupnih i sitnih trgovaca, ukratko protiv svih eksploatatora naroda. Treba dakle biti u savezništvu sa svijetom pustolova i razbojnika, tih jedinih istinskih revolucionara u Rusiji.

XXVI - Ujedinjenje svih tih elemenata u svrhu stvaranja jedinstvene i nepobjedive sile sposobne da sve uništi - to je smisao i razlog postojanja cjelokupne naše organizacije, cjelokupne naše zavjere i cjelokupne naše aktivnosti.